Zajednica dvoje ljudi, bez obzira na to da li je reč o formalnoj ili neformalnoj vezi, deo je društvenog okruženja, odnosno njena primarna ćelija. Na takvu zajednicu se nužno odražavaju opšta socijalna zbivanja.
Sama činjenica da su jedinka i društvo uzročno-posledična koprodukcija, dovodi do situacije da je aktuelno stanje u društvu ujedno i okvir mogućnosti za uspešno trajanje jedne veze. U svakom momentu treba imati u vidu da su uslovi u kojima živimo ujedno i odraz individualnih sklopova, kao i da mogu pokrenuti osećanja kao što su strah, očaj, nada, razočaranost, zadovoljstvo…
Istorija kaže da se najveći broj brakova sklopi upravo za vreme kriza, što je, na prvi pogled čudno, budući da je nevolja nešto što uglavnom odbacuje mogućnost započinjanja nečeg lepog.
S druge strane stoje podaci i da se u kriznim vremenima dešava najviše razvoda ili raskida, a to se dešava jer se ne mogu prevazići posledice dejstva opšteg problema na ovakvu zajednicu.
Svet propada, mi se volimo
Nije redak slučaj da u vreme kriza veliki broj veza počinje iz jedne vrste prkosa prema nedaćama i to je jedan vid borbe protiv opšteg stanja. Strah od neizvesnosti, ne toliko prisutan kada u društvu sve funkcioniše normalno, može biti jedan od pokretača zajedničkog života ili veze, a u okolnostima koje pokazuju opštu nesigurnost može i te kako aktivirati suprotnu reakciju.
Instinkt samoodržanja može biti okidač za jednu vrstu ignorisanja stvarnosti koja inicira i vezivanje dvoje ljudi u zajednicu. Vrlo je važno da ljudi budu svesni zbog čega su zajedno, jer se često dešava da u kriznim vremenima budu zajedno radi opstanka, a to shvate kada se sve normalizuje.
Pored ovog, vrlo često, materijalni problemi uzrokuju odluku o otpočinjanju veze, budući da se podrazumeva da kriza nosi sa sobom i nesigurnost u ovom pravcu. Parovi, u ovom slučaju, inicirano sa jedne strane, ili obostrano, stupaju u vezu smatrajući da će na ovakav način lakše prebroditi teškoće.
Nesumnjivo, najsnažniji razlog za vezu jeste ljubav, u kompleksnom značenju ovog pojma u kome jedino i garantuje opstanak iste, i to samo ako se radi, ne samo o emocijama, već i obavezama i dužnostima koje ona podrazumeva.
Sigurno je da krizna vremena donose i izazov za plemenitu emociju kao što je ljubav, od toga kako je otkriti u sebi, do toga kako je podeliti sa drugom osobom. Čini se i da je to jedan od najtežih zadataka za svakog pojedinca, posebno za dvoje ljudi ujedinjenih u ideji da budu srećna zajednica.
Kroz prozor gledamo oluje i mačeve
Stanje u kome jedan par sa uspehom neguje svoju vezu u kriznim vremenima može se nazvati takvim jedino ako se do njega dospe konstantnim radom čiji je početak ljubav. Činjenice govore u prilog tome da je svaki drugi motiv osim ljubavi, od straha, bežanja od problema, potrebe za materijalnom sigurnošću nisu pouzdani temelj za dugotrajnu, obostranu sreću.
Bez obzira koliko zvučalo idealistički, čak i kao utopija u vremenu u kome se, kao po pravilu, ova najhumanija od svih emocija, ostavlja na po strani, ljubav je zapravo i jedina nada i mogućnost da se sagradi put koji vodi ka boljem.
Reč „put“ zapravo je pojam kojim se označava konstantan rad, mentalni i emotivni trud, da se u svakom momentu održi stanje optimizma, nade i vere u to da svaka nevolja ima svoj kraj.
Ako nas je pandemija nečemu naučila to je činjenica da su ljudi ponovo „otkrili“ porodicu, ili neformalnu zajednicu kao jedino sigurno mesto na svetu. Relativizacija zajednice ove vrste, u dobrom delu okarakterisana kao problem modernog doba, odjednom je dobila svoju negaciju u periodima kada su na snazi bila ograničenja kretanja.
U onom najgorem slučaju kada su bolesti i tragedije postale deo naših ličnih života suočili smo se sa činjenicom da, ma koliko se trudili da se ogradimo od svega „napolju“ osećaj prolaznosti, bezizlaza i besmisla nalazili su način da zaposednu naš misaoni i realni prostor. Pored toga što pojedinca primoravaju na jednu vrstu eskapizma krize postaju i zgodno borilište za bolje sutra.
Otkad se znamo?
Suočeni sa izazovima krize mnogi parovi prave veliku grešku time što se bave više sami sobom u okviru zajednice nego samom zajednicom kao skupinom dva bića. Činjenica je da svaka nevolja, pa i ona na širem nivou, podstiče instinkt samoodržanja, i to je dobro sve dok ne dođe u stadijum u kome počinje da produkuje štetnu dozu egoizma. Svakodnevni nivo komunikacije ojačan diskusijama, i to ne onim informativnog tipa, već obogaćen emotivnim analizama jedan je od faktora koji doprinosi jačanju veze.
Uzmemo li u obzir činjenicu koju dokazuje i skorašnje iskustvo sa pandemijom virusa korona, da teška vremena više daju na značaju intimizmu u društvenim kontaktima, nije teško otvoriti ove teme.
U ovom slučaju ne čeka se „pogodan momenat“ već se onaj postojeći, sadašnji, vrlo lako transformiše u atmosferu pogodnu za razmenu mišljenja. Tome mogu da doprinese i aktiviranje zajedničkih interesovanja kao što su sport, bioskop, pozorište, šetnja, poseta prijateljima i slično. Hobi, posebno ako se zajednički pronađe nešto što je u sklopu interesovanja obe strane, mogu postati utočište u kome se dve ličnosti zajedno nadograđuju.
Preporučljivo je i eksperimentisanje kao vid upoznavanja novih sklonosti obe strane, bez obzira da li se radi o intimnim odnosima, ili o svakodnevnim aktivnostima. Ono što je najbitnije je: ne zaobilaziti istinu, ni u komunikaciji, ni u aktivnostima, a ako dođe do razmimoilaženja, poraditi na granicama kompromisa. Preporuka je da se sagleda rutina kao okvir kretanja slobode jednog para i da se ista zajednički analizira, prodiskutuje i filtrira.
Teškoće mogu poslužiti i kao prostor da se analiziraju uzroci ranijih razmimoilaženja i to pod okriljem traženja rešenja za bolje sutra u čemu je razvoj veze okosnica dijaloga. Dovoljno je napraviti planove, zašto ne i, maštati na temu: kad sve ovo prođe i tako dati na važnosti zajednici nauštrb ličnih aspiracija. Planiranje kupovine novog automobila u uslovima koje to nikako ne omogućavaju, recimo, može da posluži i kao tema u kojoj će se dvoje dotaći sličnosti i razlika u ukusima, bez obzira što se, možda, poznaju godinama.
Istorija civilizacije je i pregled kriznih razdoblja, a ono što sadašnjost govori jeste da su sve, na neki način, prevaziđene, da je planeta nastavila da postoji, a da nam je gostovanje na njoj ograničeno. Ako ste imali sreću da sretnete nekog s kim delite ljubav, ne bi bilo zgoreg poraditi na tome da tako i ostane, dok sve ovo, prolazno, ne nađe mesto u istoriji.
Novi komentari